Wycliff Matanda, M.A.
Američko društvo medicine ovisnosti (The American Society of Addiction Medicine- ASAM), definiše ovisnost kao „primarnu, hroničnu bolest moždanih krugova vezanih za nagrađivanje, motivaciju, pamćenje i drugih povezanih krugova.“
Prvo, šta je primarna bolest? Da li je ispravno definisati ovisnost kao primarnu bolest?
Primarna bolest ne nastaje kao posljedica druge bolesti. Primarna bolest nema glavni izvor. Na primjer, bolno grlo i prehlade su klasificirane kao primarne bolesti. Shodno tome, usvajanje ideje o primarnoj, hroničnoj bolesti mozga znači smještanje korijena ovisnosti u vanjski, uzročni faktor koji napada mozak osobe i utiče na neuronske krugove nagrađivanja/zadovoljstva, motivacije i centara za pamćenje.
Prezasićenost supstanci i/ili ponašanja poput droga i lijekova, hrane, kockanja i seksa, između ostalog, analogno postaju patogeni koji stvaraju ovisnost. Ako je ovisnost primarna bolest, to bi onda značilo da su ove supstance i/ili ponašanja intrinzično i inherentno zloćudne. Bili bi malingni korijen ovisnosti i stoga, potpuno odstranjivanje takvih supstanci ili aktivnosti (poznatije kao apstinencija) bi logički bio dalekosežni cilj različitih tretmana.
Nadalje, definisanje ovisnosti isključivo kao bolesti mozga predstavlja kompleksno pitanje crno na bijelo. Ili imaš bolest ili je nemaš. Zapravo, ovisnost nije jasan i nedvosmislen koncept (i realnost) ali je u najboljem slučaju dvosmislen i sporan. Stoga, predlažem mapiranje i opisivanje ovisnosti na spektrumu.
Osobe mogu biti u različitim stadijima ovisnosti. Neki mogu biti usred tretmana, prolazeći kroz cikluse remisije i relapsa. Drugi se mogu biti na marginama spektruma – boraveći u tamnim, mutnim predjelima između ovisnosti i navike. Kao što ASAM navodi, ovisnost ima i drugih faktora koji mogu povećati početak i trajanje, poput zategnutih ili poremećenih socijalnih odnosa i podrške, psihijatrijskih poremećaja u komorbiditetu, postojećih trauma, bioloških i kognitivnih oštećenja (naročito unutar krugova nagrađivanja), i genetske podložnosti (na koju utiče interakcija okoline i biologije).
Dodatno, uokviravanje ovisnosti kao bolesti u velikoj mjeri znači njeno smještanje pod mikroskop medicine. Ovisnost postaje nešto što zahtijeva lijek. Na žalost, nema poznatog lijeka za ovisnost. Ovisnost i dalje izlazi iz okvira konvencionalnog tretmana (lijekovi, savjetovanje, terapije, adresiranje komorbiditeta) zato što primarni motiv u konvencionalnom tretmanu nije samo postizanje stanja remisije, već je to i potpuna apstinencija kao cilj.
Ovisnost kao izvor emocionalnih rana
Nasuprot tome, referirajući se na ovisnost samo kao na primarnu bolest stvaramo prepreku u prilagođavanju i razvoju našeg razumijevanja ovisnosti, kao i kultivacije i promovisanja konteksta ličnog i društvenog iscjeljenja od robstva ovisnosti.
Naš fokus je na faktorima ili aktivnostima koji su u interakciji sa neuronskim krugovima. Ipak, molekularni nivo je samo jedan aspekt ovisnosti i ne pruža integrisan okvir kada pokušavamo da proniknemo u razlog nastanka ovisnosti. Kada posmatramo pojedince izgubljene u mrčnim hodnicima ovisnosti teško je shvatiti konstantno prepuštanje drogi ili ponašanju, uprkos negativnim posljedicama.
To je zagonetka: neumorna upotreba uprkos štetnim posljedicama. Teško je dokučiti prevrtljivu prirodu ovisnosti. Pojedinci razviju žudnju i kompulziju znajući da ekscesivna upotreba psihoaktivnih supstanci i pretjerana, rizična ponašanja negativno utiču na njihov dom, posao i/ili socijalni život.
Ipak, upravo ta nepopustljiva, unutrašnja borba nezasite želje i žudnje isprepletena sa nastojanjima da se odupre i osujete ove prisile, otkriva duboko ukorijenjene sukobe unutar nas samih – sukobe koji prevazilaze uobičajene okvire bolesti. One nas navode da postavimo pitanje: zašto bi neko želio da konzumira drogu znajući eksponencijalno povećanje štetnih posljedica?
Ovisnost je posljedica. To je alat koji pomaže ljudima da se nose sa teškim životnim okolnostima. Ovisnost je alat koji se koristi za trenutačno, ali i ponavljano, rekonstruiranje cjelovitosti unutar rascjepkanog bića. Korištenje alkohola, droge ili uključivanje u rizična ponašanja, kao što je kockanje do tačke finansijske propasti, su alati koji pomažu pojedincima da se nose sa duboko usađenim, emocionalnim previranjima.
Ugledni stručnjak za ovisnost, dr. Gabor Maté daje sveobuhvatniju sliku ovisnosti. On tvrdi da ovisnost potiče od nepovoljnih okolnosti i trauma u djetinjstvu. Mozak se abnormalno razvije kod djece koja su pretrpjela zlostavljanje, zanemarivanje ili napuštanje.
Nadalje, on spominje da ovi rani stresori u mozgu mijenjaju sisteme nagrađivanja, motivacije i odgovora na stres na takav način da postanu podložniji na ovisnost. Stoga, faktori poput alkohola nemaju intrinzičnu vrijednost ili dobru ili lošu vrijednost sami po sebi.
Umjesto toga, zbog nepovoljnih životnih situacija, moždana krugovi kod mnogih ljudi postaju prilično osetljivi i pojačano reaguju na droge, alkohol ili bilo koju aktivnost u kojoj neko pretjerano traži zadovoljstvo. Na kraju, dr. Maté tvrdi da je emocionalna bol u samoj srži ovisnosti. Smatram da upravo ta bol odražava naše unutrašnje konflikte i rascjepkanost. Prema tome, koristimo ovisnost kao oblik samo-medikacije i samo-terapije – u težnji ka cjelovitosti i ispunjenju u našim životima. Želimo da ponovo sastavimo svoje živote.
Neuronski krugovi u mozgu su jedan od aspekata ovisnosti, a ne definišuća karakteristika. Cilj nije podrivanje modela bolesti mozga, već ugrađivanje tog modela u širi kontekst uticajnih elemenata u zagonetki ovisnosti. Napeti i stresni društveni odnosi i traume / nedaće u detinjstvu nisu samo drugi faktori, oni su glavni okidači i uzroci ovisnosti.
Uključivanje različitih paradigmi ovisnosti će nam pomoći da formiramo sveobuhvatniji okvir i integriramo različite pristupe kako bismo zaista razumjeli dinamiku ovisnosti.